Lepe riječi
Ako ikad napišem knjigu trebat će mi šaka raznoraznih lektora.
Nitko meni neće ispravljati košmar, kancelariju, kaljuge i đubrišta. Neće
mi dirati ni u čehru (ovim su me obogatili moji divni kolege – znači raspoloženje,
izraz lica, vedrina ili njen nedostatak), handrmolju ili skulu (sinonimi za
nešto što se potuca po kući, stvar koja ničem ne koristi) – bacit je mogu samo
ja!
Izvor:pixabay |
Himber mi, recimo, razni samo mogu probati (jer su to domaći proizvodi), a
ne i ispravljati. Ako kažem negdje da sam se odišćilila ja ću samo nastojati da
uputim na razne druge smjerove, uputnice, popratnice te moje knjige, na dodatne
izvore (a doći ćete vrlo brzo do – 'nauživati se').
Mama mi (u odgoju, ne sad, sad nitko ništa ispraviti ne može) nije ispravljala
saobraćaj u promet, nit aerodrom u zračnu luku, ali imam neki respekt zračnoj
luci, možda zato jer je luka, nešto poetsko u dolascima i odlascima.
Nikad se mamina čehra nije mijenjala kad bih rekla vazduh mjesto zrak. Nije
mnogo reagirala ni kad bih rekla komplikovano, jer me nekad zabavlja kako zvuči
manje komplicirano. Hm. Zaboravite! Ne volim ni jednu ni drugu. Volim
jednostavno.
Ipak kod lepih, cveća ili tela, preferiram lijepe, cvijeće ili tijelo, jer
zamišljam nešto čemu radi ljepote treba dodati još slova. Pa onda, recimo, reč
mi se mnogo više sviđa jer ono 'ije' ne smekšava bezveze ono drsko 'r' blizu
još drskijeg 'č'. Reči su drske. I zvonke.
Onda se na primjer, ne mogu odlučiti između golemog i ogromnog. Potpuno mi
je nekako svejedno. Po dva g u svakom, otprilike iste dužine, zvuče slično.
Vjerujem da ih često brkaju i velike Rvatine i veliki Srbi.
Kancelariju volim jer zvuči dostojno svega što se tamo zbiva (e da volim i 'zbivanje'
mnogo), a ne mora sve bit u nekom posebnom redu.
Nije da mi 'prijatelj' ne prija, ali više volim koristiti drug, jer asocira
na 'drugi/druga ja', a ne znam koliko vremena mi treba da se s prijateljim s
nečim što završava na 'lj'. Pa i najveći Rvatine su to odavno zamijenili s frend da se ne lažemo.
Volim bešćutno, jer joj ćutilo oduzima još i više ova zvonka kombinacija š
i ć. Ništa mi prazno npr. nema u 'blagdanu', dok je u 'prazniku' sve praznina. Volim
više čavao jer me podsjeća na 'jao' od možda nekog uboda na čavao, al ni ekser
mi nije loše, dapače - previše me vezuje uz (Vratiće se) rode.
Češnjaku kao da ove kvačice još i više dodaju na kvaliteti, intenzitetu i cijeni.
Bijeli luk mi brzo prođe, kao da ga nije ni bilo. A obadvoje, istinabog,
ostavljaju duuugo neobičan (ne neugodan!) dah.
Draža mi je v(j)eridba od zaruka. Jer asocira na vjernost. Ništa
strašno.
Bez degeneka ne bih mogla. Kako se čak i zvonko ova prijetnja iskazuje!
Divaniti me podsjeća na nešto divno, ni na kakav kauč. Pa volim koristiti
divaniti.
Kako se volim ibretiti! Otprilike jednako koliko i čuditi se.
Uh, zamislite samo s koliko riječi raspolažem, pa šta ako će mi i trebati
lektora i lektora za neki moj sanjani roman!
Kome da zahvalim na ovom bogatstvu?
Eh da, samo da napomenem jednu sitničicu. Hrvatica sam. Pričam hrvatski. Al
sve ovo smatram svojim, ponekad i na svakodnevno bazi. Sve koristim. I kako mi
sve prija! Neka mi ne zamjere jezikoslovci. Štujem kreativnost svakog jezika i
njegovog jezikotvorca, ali mnogo mi je nešto ljepše kad se jezici druže. J
Primjedbe
Objavi komentar